Od izlaska posljednjeg broja 11.Teze ponovo je proteklo skoro 12 mjeseci i taj godišnji ritam koji si od samog početka spontano zadajemo lagano se pretvara u našu rutinu. Godišnji vremenski intervali koji razdvajaju dva broja ovog časopisa i zbog same dužine svakako otežavaju kontinuiranu interakciju čitatelja i 11.Teze, no ipak nisu ono što bi nas najviše trebalo mučiti. Bitno obilježje nekog godišnjaka svakako bi trebalo biti i to da u svom sadržaju obuhvaća cjelogodišnji rad njegovih tvoraca. Takvo što tek se uvjetno, u smislu da su naši tekstovi nužno inficirani onim što smo radili tijekom godine, može primjeniti na 11.Tezu. Problem s kojim se očito susrećemo specifični su kružni ciklusi koji kreću od entuzijazma izlaska novog broja (početak godine, zima); lagano opadajuće aktivnosti tijekom relativno neuspješne distribucije i izostanka reakcija (rano proljeće); prvi val propitivanja, negativni, kao graničnik između razdoblja aktivnosti i neaktivnosti na izradi teze (kasno proljeće); razdoblje u kojem uzimamo pauzu od Teze i spontano se prepuštamo individualnom radu i, hm, godišnjem dobu (kasno proljeće, ljeto); drugi val propitivanja, pozitivni, kao graničnik, u kojem ponovno otkrivamo zašto se trebamo baviti Tezom i dolazimo napunjeni novim idejama (jesen); konkretan rad i realiziranje u prethodnom razdoblju iniciranog i zamišljenog (kraj godine, zima). Ukoliko pažljivo promotrimo skicu upravo ocrtanog ciklusa lako ćemo primjetiti kako je jedino zima razdoblje u kojem organizirano radimo na časopisu, kako 11.Teza ne izlazi jednom godišnje nego svake zime. Takvo što nipošto nije samo po sebi loše, naročito ako je nužno, no naš je cilj i dalje barem jedan broj po svakom godišnjem dobu.

Teza: Predstavite se ukratko - vaše dosadašnje djelovanje, funkcije, politički put do danas.

Izarra: Ja sam organizator centra za ideološko formiranje koje ima za cilj stvoriti ideološku i revolucionarnu svijest.

Potrebu za pisanjem ovog članka nametnuo nam je, općenito govoreći, jedan politički proces koje se pred nasim očima odvija na južnoameričkom kontinentu. Središte tog kretanja venezuelanska je bolivaristička revolucija. Konkretna pobuda za problematiziranje dotičnog procesa je reizbor Chaveza na tek završenim predsjedničkim izborima u Venezueli, kao i nedavni posjet commadantea Izarre Zagrebu. Temeljno pitanje koje si moramo postaviti glasi: kakvo je socio-historijsko značenje venezuelanske, i općenito juznoameričke, revolucije?

Od 1990. nadalje Turska je svjedoči fenomenu pretvaranja kurdskog nacionalnog pokreta u masovni pokret. Demonstracije koje se dešavaju oko dana Newroza (21. ožujak), koji Kurdi prihvaćaju kao svoj tradicionalni novogodišnji festival, jasno je ukazao na ovaj fenomen. Štoviše, ove demonstracije postale su prostorom u kojem se izražava zahtjev za kurdskim identitetom. Intenzitet obračuna između Kurda i snaga sigurnosti tijekom tih demonstracija ubrzao je debate o kurdskom pitanju. Sa druge strane, festival je naknadno počela službeno obilježavati i država pod imenom Nevruz. Tijekom tih proslava, postavljeno je pitanje o Newrozu kao u biti turskom festivalu. Stoga, sukob o ideološkom značenju Newroza između kurdskog nacionalizma i državne ideologije postao je vidljivim u sukobu oko izgovaranja riječi (Newroz vs. Nevruz). Newroz kao obilježje postao je ideološkim bojnim poljem (Voloshinov, 1973: 23).

Konzervativci revoluciju u ideji vide kao balavu, a u zbiji kao krvavu. Lako je odmahnuti rukom i raskrinkati ideološki karakter dotičnih stavova. No oni su unatoč svojoj ideologičnosti istititi. Zapravo se može reći kako je revolucija sazdana od krvi i naivnosti.

Kako ostati normalan nakon višesatnog druženja sa radnicima u iščekivanju deložacije u mitskoj Jagićevoj, u Tvornici duhana Zagreb? Nikako. No, to sada i nije bitno. Išli smo tamo prije zbog njih nego zbog samih sebe. Oni su tamo provodili 115. dan. Teško se može reći tko je i da li je tamo netko bio normalan, tko je odavno poludio, a tko je smireno i profesionalno ugodno obavljao svoj posao. Nas dvojca, jedni od vjerojatno mnogih koji su razbijali glavu nad tim slučajem koji traje od travnja, unutar još mnogo veće mase neizainteresirane javnosti, imali smo tu (ne)sreću što smo prije mogućeg polaska a poslije zadnjih konzultacija odgledali Pobunu na brodu Bounty, zbog čega je cijeli osjećaj dobio još jednu boju čudnog tona, između unaprijed izgubljne bitke te potrebe da se u njoj (svejedno) sudjeluje, poduprte nikad do kraja izrecivcim isčekivanjem nečega.

Radnici su nekoć uistinu bili revolucionari. Na stranu sve komunističke, anarhističke i ostale lijeve stranke i pokreti, na stranu svi vođe i intelektualci, kao i ideje o revolucionarnoj biti proletarijata. Radnici su sami, u svojoj vlastitoj djelatnosti i aktivnosti bili revolucionarni. Oni su nekoć pozivali na suštinsku promjenu društva i to ne naprosto u ime svog uskog i sebičnog interesa, već i u ime općeljudskih ciljeva koji su se poklapali s njihovim interesima. Zauzimali su tvornice, dizali štrajkove, borili se za političke i društvene slobode, kao i za sve potlačene društvene grupe. Radnici su tada kao izopćenici iz kruga kapitala i države svoj osobni interes sjedinjavali s općeljudskim, vlastitu borbu povezivali s borbom svih potlačenih skupina u društvu i tražili drugačiji svijet. Radnici su uistinu bili apsolutna negacija realnosti kapitalističkog društva. Radnici to, na prethodno ocrtani način, više nisu i ne mogu biti. U društvima kapitalističkog centra radnička je klasa još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća doživjela priznanje i bila integrirana u društveni realitet. Sistem je, zbog vlastitog održanja, njihovom neposrednom interesu priznao legitimnost, uvukao ih u sebe i politički pripitomio. S druge strane oni su sami, u skladu s tim, vlastite interese počeli gledati ograničeno, suženo, kratkoročno i izolirano. Na taj način obezbjeđena je sigurnost razvoja sistema i njegove tehničke strane, što je potom rezultiralo povratnim promjenama na radnike, kulturu i njihovu transformaciju. Cijela je stvar otišla toliko daleko da se neki pitaju postoji li više radnička klasa. Svakako je jasno kako ne postoji - barem ne ona koju je Engels vidio po ulicama i tvornicama engleskih gradova 19. stoljeća. I danas postoje najamni radnici, sasvim specifični i historijski, suvremeni i naševremeni- štoviše oni čine premoćnu većinu današnjeg društva. Postoji i klasa društva koja se i u užem smislu, u skladu s određenim materijalnim obilježjima, smatra radničkom. No to nije Engelsova radnička klasa. To može biti Engelsova ili Marxova ili čijagod radnička klasa ukoliko pođemo od nekog teoretskog konstrukta, te nekim filozofskim, socijalno-političkim ili ekonomskim, formalnim ili materijalnim kriterijem razlučimo radničku klasu od kapitala, malograđana, seljaka, managera, političkih elita itd. te onda kažemo kako današnji kompjutorski programer predstavlja radnika isto kao i velški rudar 19st. Netko će drugi krenuti od svog teoretskog konstrukta, te će svojim ekonomski, sociološkim ili nekim drugim kriterijem doći do suprotnih rezultata.

Klasična ekonomija je zasnovana na jednoj vrsti 'naivne' antropologije, koja barata konceptom 'sfere potreba' (Hegelov pojam) 'građanskog društva', kao regulatorom (i izvorom) vrednosti razmene. Potrebe su, naravno, predstavljene kao individualne i kao merljive. Subjekti, kao nosioci potreba i stoga osnova ekonomske teorije, predstavljaju homo oeconomicus-e: "područje ekonomskih fenomena je tako zasnovano, na svom početku kao i na svome kraju (tj. time što proizvode ljudi, i što proizvode za svoje potrebe - prim. M.M.), na cjelini ljudskih jedinki".[1] Ovaj način utemeljivanja ekonomskih fenomena, po Altiseru, nalazi se u "neposrednom i izravnom odnosu" s ideološkom antrolopogijom, koja je i osnova humanizma. Čovek je specifikovan kao životinja s razumom (animal rationale) i govorom (animal loquax), koja se smeje (ridens) i bavi politikom (politicum), nakon čega se pokazuje i kao subjekat potreba - homo oeconomicus. Cela ta ideološka konstrukcija obezbeđuje ekonomičnost ekonomije - budući da se iz tog polja ekonomija predstavlja kao datost, očiglednost jedne specifikacije čoveka-subjekta. Klasična ekonomija je svoje funkcionisanje mogla da predstavlja kao najracionalniji poredak upravo zato što se nadovezivala na već postojeće moralne i religijske postavke antropologije; ista logika stoji i danas u pitanjima ekonomije.[2] Štaviše, upravo je ova antropološka ideologija ono što omogućava klasičnoj (i savremenoj) buržoaskoj ekonomiji da se postavlja kao vanvremenska, kao logika inherentna ljudskim odnosima - kao neistorijska kategorija, s obzirom da se temelji na antropološkoj ideji da su svi subjekti jednako subjekti potreba; na taj način je moguće apstrahovati njihovu sveukupnost, i preći na tretiranje ekonomskih fenomena kao zauvek datih i suštinskih.

I.

Od 13. do 18. novembra u Grenoblu se održavao multikulturalni festival pod imenom Du Monde Aux Balkans u organizaciji Drugog mosta, udruge koja operira na relaciji Mostar - Grenoble. Vrijeme je bilo sunčano, atmosfera na diskusijama i radionicama dobra, a moderatori nešto lošiji. Potrebe za hvalospjevima nema; oni bi se samo mogli lagano pretvoriti u prazne fraze koje bi hranio cvjetajući cinizam. Ali ako ga odmah osvjestimo i spasimo se gluposti, on može imati blagotvoran početni efekt za nešto drugo što je nužno: zdrav pogled na cijelu stvar, izvana, nakon njezina završetka. Možda upravo u takvom pristupu i leži problem: ovaj tekst ne smjera biti bilo kakvom kronologijom dotičnog festivala, već osvrt o nekim stavovima i razmišljanjima koja su tamo javila, a čiji se duh osjeća i mnogo šire. Iz toga slijedi da nema dozu pretpostavljene ‘impersonalnosti' i da zbog relativnog apstrahiranja od konkretnih događaja, nad njime stoji možda sitna, ali neprestana prijetnja da se pretvori u određenu vrst osobnog obračuna u u posmrtnom tonu. No, ako te događaje uzmemo samo kao nužni povod koji je natjerao autora da se pozabavi dotičnom temom, a određena prisjećanja kao eventualni ton koji oblikuje tekst, problema ne bi smjelo biti. Konačno, da tako kažem, realnost, koja nas jedina zanima, jest i jedino mjesto u kojem nalazimo za nas suštinski relevantne teme.

Tema ovog teksta nipošto nije problematiziranje praxis filozofije i rapravljanje o njenom, stvarno ili fiktivno, slobodarskom sadržaju. Tekst se također ne bavi pojedinim ličnostima samih praksisovaca; kao ni njihovim zbirom. Ovaj se tekst bavi političkom i društvenom ulogom praxis grupe i filozofije na općenitoj razini- povezivanjem specifičnosti praxis ideja, realne političke aktivnosti njihovih protagonista i same društvene zbilje u kojoj ovo prethodno egzistira. U skladu s tim zapravo je irelevantno koliko je njihova filozofija, sama po sebi, ispravna, legitimna, oslobodilačka; koliko je marksistička ili nemarksistička itd. Također posebnu pažnju ne zaslužuje ni to što sami praksisovci govore o sebi- jer spoznajna je stupica povesti se za idejom kako je autorefleksija aktera automatski istinitija od refleksije nekog promatrača. Istina je u cjelini i istinitost pojedine refleksije povećava se u razmjeru u kojem spoznavatelj sa svoje pozicije unutar nje zahvaća u nju.