kritički osvrt na “nenasilno alterglobalističko djelovanje”
Revolucionarno djelovanje je nasilno djelovanje! Ustvrditi tako što, ukoliko se pod nasilnim djelovanjem podrazumjeva konkretno sredstvo izvršenja revolucije, mogao bi samo onaj tko ne shvaća samu nasilnu suštinu revolucije. Revolucija je kao takva nasilje spram postojećeg bez obzira na način kojim se provodi. Ona pri tom nipošto nije bilo kakvo nasilje spram postojećeg, već ukoliko želi biti uspješna i time se potvrditi kao revolucija, mora biti nasilje koje postojeće neće naprosto srušiti već ga i nadići. Ukoliko pak govorimo o konkretnoj provedbi revolucije, "revolucionarnom djelovanju", i ukoliko o tome na takav način uopće možemo govoriti, misao o poistovjećenju nasilnog i revolucionarnog djelovanja nije samo pogrešna već i potpuno promašena. Pri tome se naravno podrazumijeva da isto vrijedi i za nenasilno djelovanje. Kada bi se nasilna revolucija kojim slučajem a priori pokušala ograničiti na nasilnu ili nenasilnu provedbu ona samim time ne bi izgubila svoju revolucionarnost već i samu nasilnost. Ona nipošto ne bi mogla biti revolucija, tj. sloboda, ali ni nasilje spram postojećeg, tj. preduvjet slobode. Kako bih izbjegao vjerojatne zablude za one koji do sada nisu bili u mogućnosti shvatiti osjećam potrebu precizirati značenje nasilja spram postojećeg. Naprosto se radi o negiranju onoga što je, ne priznavanju autoriteta kompletne cjeline datog stanja, kompletnog ignoriranja njegovih opravdanja. Takvo nepriznavanje datog samo je po sebi neizbježno i nasilje spram njega. Tema ovog teksta kritika je nerevolucionarnog promišljanja o sredstvima izvršenja revolucije. U skladu s tim pod revolucijom ću smatrati nasilnu revoluciju, a pod nasilnim ili nenasilnim revolucijama, smatrati nasilno ili nenasilno revolucionarno djelovanje.
"Teorija je, moj prijatelju, siva, a zeleno je vječno drvo života."
-- J.W.Goethe
Kritika druga Jerkića svakako je dobrodošli prilog mladome životu 11.teze, u skladu s njezinim otvoreno polemičkim karakterom. Teze i antiteze između druga Pere i mene već se poprilično dugo nadopunjuju, ali, bojim se, više u heraklitovskom nego hegelijanskom smislu. Oni koji nas obojicu poznaju sigurno neće očekivati značajniju promjenu dinamike niti sada.
Iz antologije “Revolucija nije partijska stvar”, Filip Višnjić, Beograd, 1987
Priredio Mladen Jakopović
Iz socijalističke kritike boljševičke teorije i prvih godina sovjetske vlasti u Rusiji izdvaja se jedna grupa autora i orijentacija koja sa različitim varijantama socijaldemokracije dijeli (1) kritiku diktature proletarijata u boljševičkoj varijanti i (2) pretenzije boljševika na univerzalno važenje njihovog modela socijalizma i socijalističke partije. S druge strane, ova heterogena grupa orijentacija ne dijeli sa socijaldemokratima (1) negativno mišljenje o mogućnosti realizacije socijalizma u Rusiji uslijed ekonomskog faktora i (2) odbacivanje mogućnosti realizacije komunizma u Zapadnoj i Srednjoj Evropi. Isto tako, između tih različitih varijanti komunističke kritike boljševizma i socijaldemokratske kritike postoje suštinske razlike u shvaćanju države, karakteru i sredstvima socijalističke transformacije postojećeg društva i ulozi samoupravljanja. U stvari, u pogledu shvaćanja uloge države i samoupravljanja ove varijante komunizma se podjednako razlikuju od socijaldemokracije kao i od većinske struje boljševizma. Međutim, uprkos svim razlikama unutar komunističkih kritika boljševizma koje će biti predstavljene u ovoj antologiji: lijevi i radikalni komunisti, kao i druge opozicione grupacije unutar novoformiranih komunističkih partija, predstavnici komunizma savjeta, anarhosindikalizma i anarhokomunizma - postoji za sve njih jedan zajednički nazivnik: vjera i zalaganje za komunizam uz istovremeno duboko razočaranje u praksu boljševizma.
Film koji je rađen da bude jedan od holivudskih spektakala. Brdo računalne tehnike, raskošan scenarij, tako se to kaže. Naravno, ne mogu znati koje su prave intencije redatelja - usput- ne znam mu ni ime, kao ni imena glumaca, to uvijek zaboravim- iz prostog razloga jer mi to nije bitno- ali ta priča je zasigurno zaslužuje mnogo veću pozornost u smislu svoje političke relevantnosti nego što su ovdašnji recezenti vječno serući o usporenosti ili ubrzanosti radnje, o lošim i dobrim kadrovima, rekli svoje kvazi stručno mišljenje - kritiku, i na tome se zaustavili. Ja o tome estetskom dijelu imam samo reći da mi je dobar. Prizor New Yorka, čije su ulice pod 20 metara vode; među avenije je doplovio smrznuti brod, more se zamrzava i počinje padati snijeg.....film naprosto obiluje dobrim slikama, koje sad neću nabrajati, jer to sada nije bitno, a i nisam tome vičan.
Pada kiša. Sitna je i dosadna, hladna. Iz uličnih svjetiljki izbija para. Silvije je parkirao automobil, izašao iz njega i ne zaključavajući ga polako se zaputio preko ceste ka mostu.
Ima već nekoliko noći, kako se Jesen uvlači u moju sobu, sa svojim žuto-uvelim licem, mutno-sivim pogledom i sitnim suzama u očima, a uvukla se i noćas, tužno kao stara mati koja dolazi vidjeti svoga mrtvog sina u postelji, i sada, upravo sada, stoji iznad mene, i tiho plače. Jesen stoji iznad mene, a u meni sve jeseni. Ja osjećam strah, da će me još večeras živoga zakopati.