Povodom izložbe slika Bogomila Karlavarisa u osiječkom HNK
Filip Erceg
Trideset šest ulja i jedan kolaž,, sedam “razvojnih” i trideset sedam “odabranih” slika: jadranska prostranstva, panonske ravnice, kastavske kuće, moglo se vidjeti na izložbi našeg velikog slikara Bogomila Karlavarisa, održanoj 17. travnja 2004. godine, u osiječkom HNK.
“Znam, najprije sam zavolio priču. Poslije sam zavolio sliku, ali sliku koja je i priča. I tako mislim od slike do slike, s nadom da bih, možda, u tim čudnim nebima otkrio neki davni, davno obećan smješak-mašti samo dostupan”, kaže Karlavaris.
Zbog mlađih čitatelja, treba ipak reći nekoliko riječi o životu i djelu ovog slikara. Bogomil Karlavaris rođen je 1924. godine u Perlezu. Njegova obitelj potječe iz Udbine, a u Kastav je doselila u 17. stoljeću. Jedan od Bogomilovih predaka je i slikar Luča Carlevarijis. Umjetnik je slikarstvo studirao na Akademiji likovnih umjestnosti u Beogradu, a doktorirao iz pedagoških znanosti na univerzitetu u Greifswaldu. Predavao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu1 Pedagoškom fakultetu u Rijeci. U svojoj dugogodišnjoj umjetničkoj i znanstvenoj karijeri napisao je čak šezdeset knjiga. Dosad je imao preko osamdeset samostalnih izložbi (Zagreb, Novi Sad, Beograd, Split, Subotica, Skopje, Rijeka, Niš, Studgart, Greiswald, Varšava, Moskva, Munchen, Hanover, Graz, Santa Fe,
Kastav i dr.) i preko petsto pedeset grupnih izložbi. Prvi put je izlagao 1948. godine u Novom Sadu.
Slike mu se nalaze u četrdeset galerija i brojnim privatnim kolekcijama. O njemu su pisali značajni likovni kritičari, a dobio je i mnoga priznanja.
Likovna poetika Bogomila Karlavarisa sačinjena je od velikih, čistih, dobro odmjerenih ploha, čija praznina djeluje nestvarno i iznenađujuće. Iako je Karlavaris prolazio različite faze slikarskog razvoja, ipak je ostao dosljedan svom početnom stilu. Naime, bavljenje znanstvenim istraživanjem utjecalo je na racionalni, a time i manje apstraktni pristup u gradnji slike. Istraživao je dječje stvaralaštvo i izvornu umjetnost, semiotiku i komunikologiju, pa se to odrazilo i na njegovo slikarstvo. Najnoviji radovi sublimiraju dugogodišnje spoznaje o tehnološkom napretku civilizacije, ukazujući na mnoge negativne tendencije.
Karlavarisovo slikarstvo teško je pratiti u fazama, puno je lakše ustanoviti njegovu tipologiju: prvi put je naglasak na zavičajnosti, drugi put na slikarskoj materiji, treći put na struktiralnosti i tektonici, četvrti put na znaku i značaju, peti put na magičnom realizmu, šesti put na postkonceptualizmu.
Zavičajni krajolik kod Karlavarisa je, u užem smislu. Vojvodina (Nasip kod Ečke, Raskrižje kod Indije, Pruga kod Bečeja) i Istra (Porečke kuće, Mlade masline, Selo Belići, Kastavska ulica, Istarska polja), a u širem smislu, cijeli svijet (Put u Bugarsku, Venecija, Otok u Baltičkom moru, Engleska stanica, Wiesbaden, Otok u Sjevernom moru). Motivi iz drugih zemalja pokazuju istog “zavičajnog” slikara. Karlavarisu je zavičaj cijeli svijet. Mnogi su mirnoću njegovih zavičajnih slika poistovjećivali s mirnoćom panonske ravnice. Polja, nasipi, ceste, pruge, obale rijeka na Karlavarisovim slikama postaju velika neba i velika zemlja, ravna ploha i prazni prostori.
Inače, slikarsko, polazište je krajolik, pejzaž, predio i čovjek (mada rijetko slika ljudsku figuru), a konstante odnos neba i zemlje. Razdiobna granica kreće se od središta slike prema donjem segmentu. Na nekim platnima nebo je potpuno ispunilo površinu slike, a na drugim velikim dijelom, pa mali objekti ili figure zauzimaju lijevi ili desni kut.
“Kada sam prvi put vidi slike Bogomila Karlavarisa, vidio sam nebo koje me fasciniralo. Ne znam postoji li povijest umjetnosti o nebu. Ako je nema, trebalo bi je napisati”, reći će Hans Hobler.
Veliki suvremeni pisac Peter Handke bio je uvelike iznenađen srodnošću svoje književne poetike sa slikarskim opusom Bogomila Karlavarisa. Naime, Handke je rado objašnjavao svoju poetiku djelima likovne umjetnosti, s namjerom da spasi ljepotu vizualnog jezika modenog svijeta.
Mi slike Bogomila Karlavarisa promatramo očima djeteta. Handke je označio ovo umjetničko “otkriće” već poznatog, onog što smo baš takvim vidjeli u djetinjstvu, kao “otkriće” mira, nečeg trajnog i vječnog u umjetnosti. Poput Handkea, Karlavaris želi “opisivati samo rijeku i nebo i zemlju”. U zelenilu zemlje, sjaju neba i svjetlucanju zvijezda, vidi veličanstvo ove planete.
A kako najbolje iskazati vječnost svega bivstvujućeg, nego slikajući beskonačnost neba, i to u različitim bojama, zavisno od trenutnačnog doživljaja. Dok je Milan Crnelić tražio po Baranji ulaze u vinske podrume i poštanske sandučiće, Mersad Berber skicirao igre nemirnih baranjskih konja, Tibol Goldner sanjao smiraj voda, Zelenog otoka, Branko Kovačević tragao za širinom obojene zabolješke, Đurđina Zaluški razapinjala ribarske mreže, Zvonimir Keček lutao između važnosti i nevažnosti svog govora, dotle je Karlavaris tražio još neba, uvijek istog i uvijek drugačijeg, neba iznad kukuruznih polja i sazrelih vinograda.
U raspravi “Teorija i primjena semiotike”, Karlavaris je napisao: “Znak je upravo sve, bilo ono što je čovjek izmislio kao znak, ili ono što je čovjek upotrebio kao znak, kao što i objekt na koji se znak odnosi može biti sve…” I zato su i mnoge Karlavarisove slike, od šezdesetih godina nadalje, na temu prometnih znakova. Na tim slikama znakovi su “neobičnosti u običnom”, tragovi čovjeka u banalnom prostoru. Omiljeni motivi su putevi i raskrižja, ravnica okružena šumom, stupovi i mreža električnih žica. No, i taj prostor u svojoj banalnosti, čistoći, jednostavnosti, jednoličnosti i praznini nosi određeno značenje, kao i znak koji “može biti sve”.
Jedini tragovi čovjeka u pustom prostoru, upravo su znakovi koje je stvorio čovjek (žice, prometni znakovi, ceste i si.). Međutim, u tom prostoru nema nigdje čovjeka, stvoritelja, kao daje ostalo samo sjećaje na čovjeka.
Gradovi i trgovi bez ljudi podsjećaju na De Chiricovo metafifičko slikarstvo. Prazan prostor zauzima glavninu površine, a velike sjene izražavaju dubinu. Karlavarisove slike izražavaju kistom i bojom suvremenu književnu poetiku, Kafkin strah, Camusov apsurd i Handkeovu potištenost.
Karlavaris je, po svojim “arhitektonskim slikama” najbliži svom vjerojatnom pretku, poznatom venecijanskom slikaru Luci Carlavarijisu. Naime, obojica vole arhitekturu i oblikovanje prostora. Iako je perspektiva Bogomila Karlavarisa “iskrivljena”, dakle sabijena i plošnam ipak postoji osjećaj “arhitektonske” gradnje, čak i kad nema nikakve arhitekture. Naime, kod promatrača postoji osjećaj prebivanja u “prostoru slike” i nelagoda samoće. Njegovu arhitekturu čine zapravo kulise, plošna pročelja skladišta, gospodarskih zgrada, željezničkih stanica, kupališta, paviljona, garaža, stambenih višekatnica. Njegova arhitektura izgleda kao Potemkinovasela, bez volumena i bočnih pročelja (nema “treće dimenzije”). Zid je simbol Karlavarisove arhitekture. Kako slikara zanima kontinuitet u prostoru i vremenu, zidovi kuća i zgrada nemaju početka ni kraja, oni su isječak koji teče sjedne i druge strane platna. Od sredine devedesetih godina Karlavaris prvi put “ne slika”, ne koristi ni ulje ni akvarel. Radi kolaže i “objekte”. Na primjer, jedna mu je slika sastavljena isključivo od markica, bar kodova kojima je označena sva roba u trgovinama. Stotine markica poljepljene izuzetnom strpljivošću potvrđuju Karlavarisovu upornost, dok akvarel rajskog krajolika, djevojke koja čita knjigu, daje komentar na kodiranu i šifriranu zbilju.
Svoj “postkonceptualistički” projekt, sukob simbola i ideologije, slikar usmjerava na društvenu kritiku. Kao i u ranijim radovima, poruka je očita: tehnicizam želi podvrgnuti čovjeka kontroli stroja. Međutim, Karlavarisove slike – objekti, za razliku od onih “pravih” konceptualista odišu jednostavnošću. Nisu razbarušene, nekomunikativne i hermetičke, već harmonične, racionalne i komunikativne.
U svojim “Bilješkama o bojama”, kniževnik Dejan Rebić primjećuje: “Slike Bogomila Karlavarisa su jednostavne, čiste, jasno rečene: kada ih prihvatimo kao poklonjeni ugođaj, slijede duga razmišljanja o nemiru boja njegovih, o nestvaru razbijenih pejzaža s nametnutim oznakama svakodnevnih potreba, linijama što usmjeravaju živote.”
Karlavaris najčešće koristi ulje, ali nisu mu strane ni druge slikarske tehnike: akvarel, tuš, ugljen, kreda, kemijska olovka, gvaš.
Na njegovim slikama izražen je sukob stvarnog i nestvarnog (u toj pustoši ima nečeg jezovitog), minimalističkog i maksimalističkog (npr. veliko nebo i kuće na margini), harmoničnog i disharmoničnog (znakovi unose nesklad).
Svakako da i Karlavaris ima svoje omiljene boje. Kao što se da primjetiti, najčešće koristi plavu. Uostalom, kako je najbolje prikazati samoću, izgubljenost i tišinu, nego bojom dubokog mora i širokog neba, u različitim tonovima i kombinacijama, od svjetlo plave do akvamarina.
Na slikarstvo Bogomila Karlavarisa utjecalo je više slikara: Milan Konjević, koji je obilježio međuratnu i posljeratnu umjetnost u Vojvodini (Pecara rakije, 1952.), Emerik Feješ, poznati mađarski slikar (banatski sokaci, gradovi), Paul Klee, istaknuti švicarski kolorist (U spomen Kleeu I, II), Kazimir Malovič (Horizontalni ugođaj neodoljivo podsjeća na Crvenu konjicu) i dr.
Možda za slikarski opus Bogomila Karlavarisa najbolje odgovara stih Branka Kukurina: “Ove sliki su moru gjedat potiho”.
Bogomil Karlavaris je veliki umjetnik, vrstan pedagog i istinski ljevičar. Kao društveno “angažirani” umjetnik, i danas se neumorno bori za ideale svoje mladosti.