Vrlo je rašireno mišljenje da je socijalizam totalitarni ili, u najboljem slučaju, autoritarni sistem. To mišljenje potiče od ideologa one društvene klase koja želi sačuvati društveni status quo. Na prvi pogled izgleda da u toj tvrdnji nema ničeg ideološkog, netačnog, jednostranog ili preuveličanog. Nije li, uostalom, to potvrdila praksa 'realnog socijalizma', koji je kršio politička prava svojih građana, koje je sveo na položaj podanika, dok ekonomsku demokratiju nije ni uveo? Ovdje treba postaviti pitanje: da li je taj sistem opravdano zvati socijalizmom? Ako bismo se povodili za tvrdnjama vladajućih snaga tog društva, koje su sebe nazivali pripadnicima komunističkih partija, nesumnjivo se radilo o socijalizmu. Ipak, možemo li nekome prosto vjerovati na riječ, ili treba posegnuti za dubljom analizom da bi se vidjelo da li riječi odgovaraju djelu i stvarnosti?

Kao što sam naslov kaže u ovom je tekstu riječ o kritici Markovićevog teksta o socijalizmu i demokraciji. Uvodni dio (I) bio je potreban kako bi čitatelju bila jasnija pozadina kasnijih primjedbi na račun pojedinih dijelova kritiziranog teksta. Pošto sama srž kritike (II) nije pisana u svrhu objavljivanja sasvim je jasno kako ovako prilagođena za objavljivanje neće moći sakriti mnoge od svojih manjkavosti. Ipak sasvim je jasno kako, unatoč tome, ovaj kratki osvrt može poslužiti kao kritički uradak koji će širem čitateljstvu i kritiziranom autoru ukazati na problematično nasljeđe prepuno fraza, samorazumljivih predrasuda, lažnih teoretsko-ideoloških revolucija i praznih prožvakavanja stare materije karakteristično za crknutu lešinu tradicionalne ljevice. Ili kao sto sam Marković kaže: vrijeme je za preispitivanja.

Dobar dizajn? Estetika, funkcionalnost, ergonomija...da li su to kriteriji koje mora zadovoljiti neki predmet kako bi imao 'dobar dizajn'? Ili se radi o predmetu koji će položiti ispit vremena, nadživjeti trendove i postati klasik u svijetu modernog kapitalizma, u kojem se avioni, automobili, sportska, pa čak i vojna oprema natječu u širenju popularne estetike.

Bit dijalektičkog i historijskog materijalizma, mogli bismo sažeti ovim Marksovim riječima, iz predgovora Priloga kritici političke ekonomije: 'U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi ulaze u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu, realnu osnovu na kojoj se izdiže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Načini proizvodnje materijalnog života uslovljavaju proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obrnuto, društveno biće određuje njihovu svijest.' (potc.F.E.)¹

Zašto piše?
Znanje? Moralnost? Kritičnost?

- ma, nemojte me zajebavati... Malograđanska logika a duh palanački su glavne karakteristike naših univerzitetskih profesora. Komentarišući na jednom mestu stanje na francuskim univerzitetima Bodrijar napominje da je definitivna sudbina ondašnjih obrazovnih institucija prelazak u fazu kada univerzitetske vrednosti (znanje, diplome, naučni radovi) prelaze u apsolutno slobodnu cirkulaciju, nesmetanu razmenu bez bilo kakvog referencijalnog kriterijuma, u fazu kada su te iste univerzitetske vrednosti prešle na nivo radikalne devalorizacije. Razmena znakova (znanja, kulture) na univerzitetu između "nastavnika" i "studenata" nije ništa drugo do nekakav potajni sporazum praćen gorčinom ravnodušnosti, ravnodušnosti zbog činjenice da se iza svojevrsnog simulakruma rada (oličenog u davanju potpisa, ocena, diploma i svojevrsnog pedagoškog incesta kao produkovanja neke vrste psihodrame na relaciji profesor-student) u suštini krije u potpunosti prazan oblik vrednosti, očaj zbog nerada, neznanja, jednom rečju jedno veliko-ništa. Teško da se i jedna Bodrijarova tvrdnja može direktnije primeniti na situaciju ovdašnjih obrazovnih institucija-da bi prikrili to veliko "ništa", da bi popunili prazno mesto odsustva produkovanja bilo kakvog istinskog "znanja" naši profesori uvode različite peripetije, neku vrstu alibi kuluka, simuliranje rada, ne bi li se njihovom postojanju dao barem neki "smisao". Oni iz arhive izvlače bajate malograđanske mitove o nekakvoj "kritičkoj" ulozi intelektualca u savremenom društvu i zaštićeni svojom inetelektualnom veličinom kao glavnim simboličkim oruđem pokušavaju da prikriju odsustvo bilo kakve istinske simboličke vrednosti. Brojni naši profesori često ni nemaju bibliografije (jer bože moj, i Sokrat je bio veliki filozof pa nije napisao ni retka) a kada pišu- pisanje im služi kao već pomenuti alibi kuluk, strategija prikrivanja, mimikrija, kao svojevrsno simuliranje rada.

Mediji su trenutno u rukama klasa na vlasti koje ih 'okreću' sebi u korist (Enzensberger). Budući da je njihova struktura 'temeljno egalitaristička', revolucija je jedina mogućnost da im se vrati njihov društveni poziv otvorene komunikacije i neograničene demokratske razmjene koju im je oduzeo politički poredak.

Po glavnom hrvatskom trgu, kojeg purgeri već dugo vremena zovu Jelačić plac, prolaze ljudi, muškarci, žene i djeca, prolaze mladi i stari, djevojke i žene, školarci i studenti, a ljetno je podne već odmaklo, i oblači se, bit će pljusak, veliki, gusti ljetni pljusak.